Hrvatska u Podunavlju i Evropi – tragom pobudnice jednog emigranta (2)

Kako smo u prošlome broju ove kolumne najavili i započeli, nastavljamo objavljivati izvatke iz studije književnika, urednika i publicista Ive Lendića (1904‒1982) Hrvatska u Podunavlju i Evropi, objavljene 1949. u izvrsnom crkveno-kulturno-političkom glasilu hrvatskih franjevaca u Buenos Airesu Glas Sv. Antuna, koje je Lendić uređivao do gašenja 1955. Manji dijelovi preneseni su u knjizi (otvorenom pismu) mons. Augustinu Juretiću Božji kotači 2001. godine te djelomice u knjizi njegovih članaka Katolicizam i kultura iz 2008. Studija je to koju smo okarakterizirali svojevrsnom pobudnicom hrvatskim intelektualcima u emigraciji. Lendić ju je napisao iz pozicije emigranta katolika i demokrata, svjestan tragedije rata, poraća, ideološki podijeljenog naroda i vanjskopolitičkih političkih realiteta, no uvjeren u buduću hrvatsku samostalnost, nastojeći predložiti rješenja koja bi učvrstila geopolitički položaj Hrvatske i njezino značenje i važnost na „limesu“. Iako su neki njegovi uvidi danas prevladani, njezino iščitavanje pobudnica je boljem razumijevanju važnosti i uloge Hrvatske u europskim konsolidacijskim procesima.

„Ima ih opet koji dijele Europu u horizontalnom pravcu u smislu južne mediteranske kulture, koja obuhvaća europska područja oko sredozemnog mora i sjeverno-nordijske kulture, koja obuhvaća ostala područja Europe,  koja su za stare Rimljane bila barbarska. U ovoj se podjeli osobito želi naglasiti razlika između Skandinavaca – pruskog protestantskoga kulturnog kompleksa – te latinskog-južnonjemačko-austrijskog kompleksa skupa sa slavenskim i mađarskim katoličkim narodima u Podunavlju, dok se pak pravoslavni Istok i funkcija zapadnjačke Poljske ispušta iz vida. Ova podjela stoga ima realna uporišta jedino u interpretaciji daljnje kulturne diferencijacije koja se zbila na Europskom Zapadu, uvjetovane raznim razlozima osobito za vrijeme reformacije.

Granica između mediteranskoga i nordijskog kulturnog upliva u ovom slučaju ide, začudno, granicama koje su nekoć bile postavile rimske legije u Galiciji, Belgiji, teutonskim šumama južne Njemačke, Norika (Austrije) sve do Panonske nizine, gdje je bila uspostavljena nesigurna i labilna Trajanova provincija rimske Dacije, Austrije. Hrvatska i velika većina današnje Mađarske ulazi u zonu izrazitoga mediteranskoga kulturnoga upliva, kojemu je središte u Rimu, a glavna forma kulturne manifestacije katolicizma. (…)

Kao što je Hrvatska graničarsko područje Zapadnog Rimskog Carstva, duhovna predstraža katolicizma prema Istoku i Balkanu, tako je Austrija (rimski Norik) graničarsko područje Zapadnog Rimskog Carstva te duhovna predstraža katolicizma i mediteranskog kulturnog upliva prema Sjeveru. (…) Beč postaje glavno uporište ne samo u pobijanju istočnjačkih najezda nego i kula u suzbijanju pobjedonosnog protestantizma. Katolička-mediteranska Europa drži ga čvrsto u svojim rukama. (…) Beč dobija za katolicizam bitku u Češkoj i zlatni Prag postaje prijestolnica sve raskoši katoličkog baroka kao kakav basnoslovni i blistavi grad iz Tisuću i jedne noći. Dobija je nadalje u Bavarskoj, u Wuertenbergu, u Badenu, u Porajnju, u Belgiji protiv Lutera i Melanchtona te u Mađarskoj protiv Kalvina. I sve se ovo zbiva zbilja u nevrijeme, u doba najžešćih turskih invazija protiv Europe. Iza leđa pojasa katoličkih graničarskih naroda od Baltika do Jadrana, koji biju bitke na život i smrt protiv nadirujućeg Islama, protestantizam neskrupulozno dijeli Europu, ruši duhovno jedinstvo i pali požare. (…)

Reliquiae reliquiarum olim inclyti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae dijele također svoje posljednje snage, ograničene brojem, ali kvalitativno na vrlo visokoj razini. Jedne ginu protiv Turčina od Burgenlanda do Senja i Klisa, a druge postaju pravi bič Božji protiv pruskih protestanata, osobito u Tridesetgodišnjem ratu. Kažu oni koji se razumiju u povijesnu nauku i poznaju fakte da je Gustav Adolf bio pobijedio kojim slučajem u svom pobjedonosnom  pohodu protiv Katoličke Lige, da bi protestantizam bio potpuno prevladao u Europi. U odlučnoj bitci u kojoj je bio konačno zaustavljen nesavladiv pohod Gustava Adolfa i svih njemačkih protestanata, a za ishod koje je drhtao Rim i sva katolička Europa, hrvatske su čete odigrale sjajnu ulogu, a tvrdi se da su u toj bitci baš Hrvati bili oni koji su ubili Gustava Adolfa, a tako spasili Beč i Europu od nordijsko-pruske protestantske poplave.

Od toga je dana Beč postao dinamička točka prema kojoj ili protiv koje je težio vojnički organiziraniji i kulturno siroviji pruski protestantski Sjever ne bi li je svladao. Hrvatska je vjerno izvršila svoju zadaću i poduprla Beč u borbi protiv pruskoga protestantskoga Sjevera, kao što je Beč podupirao Hrvatsku protiv Turaka. Nisu tu bili posrijedi osobiti politički računi, osim borbe za opstanak te idealnih motiva. Hrvatska je podupirući austrijski katolicizam branila svoja leđa i svoju katoličku duhovnu baštinu, svoju dušu kao što je Austrija podupirući Hrvatsku protiv Turaka branila svoje granice.“